Trebalo je odlučiti kako, kada i gdje odabrati one koji će predstavljati Hrvatsku na toj konferenciji. Bili smo podijeljeni po skupinama. Sa mnom u skupini bili su Zlatan Soldo, voditelj GLOBE-a Geodetske tehničke škole, Renato Kocijan, učenik XV. gimnazije i, naravno, Zoran Janković, učenik XV. gimnazije i vanjski suradnik u mojoj školi. Moram priznati da smo pomalo neozbiljno i u šali osmislili Susrete. Najlakše je bilo odabrati školu. Kako i Zlatan i ja stanujemo u Prečkom, iz praktičnih razloga odmah smo se složili da to bude OŠ Nikole Tesle. Imali smo i argumente: blizinu Jaruna za radionice i natjecanja te velika školska dvorana u kojoj se može spavati u vrećama kao i u Helsinkiju. Jedino se nismo mogli složiti koga poslati od voditelja: Zlatana ili mene. Na kraju smo odlučili da ću se ja provući kao učenica jer jedino tako možemo svi u Helsinki. Smijehu nije bilo kraja...

Kada smo saznali da će se Susreti hrvatskih GLOBE škola održati u našoj školi, Zoran i ja smo se slatko nasmijali i prisjetili tog sastanka u list¸opadu 1997. Naravno, bilo nam je vrlo drago i bili smo vrlo ponosni. Tada još nismo znali koliko nas posla čeka. Bio je ožujak i bili smo uvjereni kako je vremena dosta. No, kako je vrijeme prolazilo shvatili smo da je vremena malo, a posla jako, jako puno...

Hrabro smo zasukali rukave i krenuli. Veselili smo se Susretu pa smo sve teškoće otklanjali s osmijehom na licu. Dogovori, pregovaranja, sastanci, brojni telefonski razgovori, planiranje i najmanjih sitnica... i prvi problemi...

Gdje ćemo smjestiti 34 škole?
U koji prostor ćemo postaviti prezentacije: dvorana, boravak, hodnici, razredi...?
Gdje će biti koja radionica?
Kako urediti prostor?
Hoće li biti dovoljno računala za svaku školu?
Dobivamo obećanja škola koje će rado posuditi računala, ali u zadnji trenutak odustaju, novi problemi... Upravo iz tog razloga dvije škole morale su dijeliti jedno računalo. Nismo bili zadovoljni tim rješenjem, ali drugu mogućnost nismo imali.

I konačno, 15. travnja. Predstavnici GLOBE škola počinju stizati. Prijave, gužva, postavljanje postera i ostalih materijala, od nekuda dopire pjesma... Bilo nas je nasmijanih, veselih, pomalo nervoznih od napornog puta, zadovoljnih... ali svi smo se polako počeli upoznavati i opuštati. Na večer glazba i ples, još malo opuštanja i takmičenja u plesu. Svi plešu zajedno, učenici i voditelji, osnovnoškolci i srednjoškolci. Neki veselo skakuću po plesnom podiju, neki se sramežljivo skrivaju po kutovima, a neki sklapaju poznanstva.

16. travnja. Sve postaje malo ozbiljnije. Samo nam se vrijeme smijalo pokojom kapljicom kiše. Dovoljno da odustanemo od radionica na Jarunu i sve preselimo u školu i oko nje. Dok su jedni promatrali oblake, određivali temperaturu zraka te količinu padalina, drugi su pokušavali otkriti pH vode, a treći su kompasom određivali smjer sjevera i azimut te žurno postavljali pixel. Malo dalje neki su pokušavali otkriti visinu drveta i odgonetnuti pokrivenost krošnje, a neki su se zagledali u iskopanu rupu proučavajući slojeve tla. Bilo je i onih koji su lijepo sjeli uz računala i proučavali satelitske snimke, pretraživali po GLOBE serveru ili pokušavali napraviti WEB stranicu.

17. travnja, dan kada je trebalo pokazati koliko je tko naučio u radionicama. Na Jarunu, u inat ponekoj kapi kiše održalo se natjecanje u postavljanju pixela i orjentaciji. Ekipa XV. gimnazije postavila je svoj pixel na najoriginalniji način služeći se Pitagorom, ali im se pritom na putu našla zgrada koju ipak nisu uspjeli pomaknuti s mjesta. Na drugoj strani Jaruna, natjecatelji su lutali od jedne do druge kontrolne točke. Morali su u što kraćem vremenu pronaći kontrolnu točku, odgovoriti na pitanje i tek tada s novim uputama krenuti dalje do sljedeće kontrolne točke i novog zadatka. Rezultate smo očekivali s nestrpljenjem. Od osnovnih škola, najbolja je bila ekipa Osnovne škole Privlaka, a slijedile su je Osnovna škola Nikole Tesle i Osnovna škola Marija Bistrica. Na prvom mjestu u natjecanju srednjih škola završila je Geodetska tehnička škola, ispred Gimnazije "Lucijan Vranjanin" i Tehničke škole Daruvar.

Nakon podjele priznanja, zahvalnica i niza drugih zanimljivih nagrada poput najraspjevanije ekipe ili najboljeg plesača, konačno su otkriveni predstavnici Hrvatske u Helsinkiju na GLOBE konferenciji. To su Zoran Janković i Renato Kocijan, učenici XV. gimnazije, Ivica Barić i Tomislav Sabolić učenici Šumarske škole u Karlovcu i mr. sc. Marina Grčić, GLOBE voditelj u Šumarskoj školi u Karlovcu. Sa njima, naravno putuje i mr. sc. Diana Garašić. Poslije svih uzbuđenja i čestitki te zajedničke fotografije svih sudionika, došlo je vrijeme za rastanak. Osjetila sam olakšanje jer je sve završilo kako treba, ali i neku čudnu tugu jer je vrijeme tako brzo proletjelo. Postalo mi je žao što nisam imala više vremena za sudionike Susreta, i voditelje i učenike, što nisam stigla na radionice i što nisam ispijala kavu zajedno s ostalima.

I na kraju, želim zahvaliti svima vama koji ste bili sudionici ovog Susreta i ispričati se za pogreške koje su se negdje tajanstveno skrivale.

Ekipi koja će nas predstavljati u Helsinkiju, Diani, Marini, Zoranu, Renatu, Ivici i Tomislavu želim sretan put i mnogo, mnogo sreće, a svima vama puno oblaka i padalina te lijepi pozdrav do skorog viđenja na sljedećem Susretu.

Andreja Belošević,
GLOBE voditelj OŠ Nikole Tesle